Koje particije su potrebne Ubuntu-u

Kad god se spremim da napišem ovakav članak, sjetim se svojih prvih godina u Ubuntuu. Da budem potpuno iskren, u mom životu prije Linuxa mislim da sam jednom reinstalirao Windows 98 i formatirao drugi XP, tako da je stvar particioniranja za mene bila nešto što bih podijelio, ne znam, pita i slično. Ubrzo nakon toga, moj Linux mentor mi je rekao nešto u smislu da ako želim da moji podaci budu sigurni i da ih ne izgubim nakon nečeg ekstremnog, vrijedi razdvojiti stvari. Znam da se mnogi od vas pitaju koje particije su vam potrebne Ubuntu, ali mislim da prvo moramo napraviti razliku između potrebe, potrebe i onoga što bi bilo preporučljivo.

Još jedna stvar koju treba imati na umu je o kojim particijama mi kao korisnici moramo brinuti. Na primjer, ako ćemo instalirajte operativni sistem Zauzimajući ceo hard disk, rekao bih da moramo da brinemo o jednom ili ni jednom. Ubuntu će se pobrinuti za sve kako bi sistem mogao učitati kernel, zatim operativni sistem i na kraju korisnički interfejs. Stvar je u tome da li želimo nešto drugo, bilo da su to različite mogućnosti ili da znamo šta šta radi. Ovdje ćemo pokušati objasniti neke stvari o pregrade Ubuntu-a, iako važi za bilo koji operativni sistem zasnovan na Linuxu uopšte.

Particije potrebne da Ubuntu (i bilo koji Linux) radi

Iako ako želimo da zauzmemo ceo hard disk moramo da smislimo samo jedan, zapravo su nam potrebna dva. jedan od njih će biti /boot, EFI, gdje će biti instalirano sve što je potrebno za pokretanje računara. Kada ga operativni sistem kreira automatski, obično ima veličinu od oko 300MB, a njegova pozicija je na prvom mjestu. Njegov format je obično FAT32 i morate biti veoma oprezni kada dodirujete bilo šta na ovoj particiji ili ćete tada morati da dođete na ovaj ili drugi specijalizovani blog ako želite da povratite GRUB ili informacije na hard disku.

Druga particija koju je obavezno imati je korijen (/). Ako više ne pravimo particije, sve će otići u root, i fajlovi operativnog sistema i konfiguracioni fajlovi, među kojima će biti i oni ličnih foldera svih korisnika koji su se registrovali na računaru.

Ako sumnjate u ovo, koje su particije bile neophodno da bi to funkcionisalo Ubuntu iz bilo kojeg razloga, članak više nema ništa zanimljivije za vas. U slučaju da tražite nešto drugo, u sljedećem dijelu objašnjavamo nešto zanimljivije, konkretno šta mi je rekla prva osoba koja me je naučila nešto o Linuxu.

root, /home i /swap

Kada su mi to objasnili, boot particija je izostavljena iz informacija, dijelom zato što se sama instalira (ako je već postojala) kada smo izabrali disk i ne moramo ništa raditi, ali su mi rekli za ove tri. Razlog je vrlo jednostavan, neka vrsta zavadi pa vladaj, ili podijelite i nećete izgubiti, ili ćete izgubiti manje.

Ako neko želi raditi distro-hopping na Linuxu, a distribucije se ne razlikuju toliko da bi mogao biti problem zadržati neke promjene, vrijedi imati folder /kuća odvojena od ostalih. U /home će ići lični folderi svih korisnika koji su se registrovali u timu, a svaki će imati svoje dokumente i konfiguracione fajlove. Ideja je da se ovi fajlovi ne izgube nakon ponovne instalacije, a ako je ono što ćemo ponovo instalirati potpuno isti operativni sistem koji smo instalirali, ne formatiranjem /home particije imaćemo skoro sve na svom mestu.

Kada ponovo instaliramo bez formatiranja /home particije, operativni sistem nam može pokazati neke poruke o grešci, kao što je kada nije u mogućnosti da instalira aplikacije koje smo instalirali tokom procesa. Ali dobra stvar je što će konfiguracijski fajlovi biti u folderu, pa će pri instalaciji programa koji smo instalirali prije ponovne instalacije konfiguracija biti onakva kakva je bila.

Na primjer, ako vam se sviđam, da u GIMP-u ostavim lijevi panel jedne trake i imate sačuvane šablone, kada ponovo instalirate sistem i ponovo instalirate GIMP sve će to biti na svom mjestu. Ako imamo Visual Studio Code s puno postavki ili potpuno prilagođeni pretraživač, sve će se vratiti na staro kako je bilo prije nego što smo imali problem zbog kojeg smo odlučili da ga vratimo.

O /home particiji: nemojte je podcijeniti

Neko može pomisliti da particija /home nije važna za rad operativnog sistema i delimično bi bili u pravu. Ali ja vam kažem da to samo odlazi. Prije nekog vremena sam se uvjerio u to: imao sam SSD disk od 128GB i hard disk od 1TB, i pomislio sam "ako su samo podaci i dokumenti u /home, onda to stavljam na hard disk". Čini se kao zaključak bez greške, ali razlika u performansama će biti primjetna, i to dosta. Sve izgleda sporije, a stvari se pogoršavaju ako kreiramo virtuelnu mašinu. Budući da je na tvrdom disku, teško se kreće.

Ako imamo prostora, /home folder također mora biti na SSD-u (ako ga imamo). Ako se pokaže da imamo puno prostora na tvrdom disku, onda možemo ostaviti dokumente kao što je muzika i filmovi, i kreirajte simbolične veze do foldera Muzika i Video u našem ličnom folderu. Pošto se moraju čitati samo dokumenti, brzina nije mnogo smanjena, kažem vam iz iskustva.

/swap oblast: malo kiseonika

Možda je to lični utisak, ali mislim da se godinama sve manje govori o podeli /swap. Prije mnogo godina, kada smo imali računare sa 1GB RAM-a, stvari su bile drugačije, ali sada, kada svaki slab računar već ima 4GB RAM-a, to nije toliko potrebno. Ne toliko, ali može dobro doći.

Swap particija u Linuxu je područje tvrdog diska za koje se koristi privremeno pohraniti memoriju koja se ne koristi aktivno u RAM-u. Kada se RAM popuni, Linux koristi swap particiju da oslobodi prostor u RAM-u kako bi omogućio sistemu da nastavi da radi. Ova particija takođe može biti korisna u situacijama kada se koristi velika količina memorije, kao što je kada se izvršavaju aplikacije koje intenzivno koriste memoriju ili kada radite u oblasti nauke o podacima. Ili nešto više na nivou korisnika, kada izvlačite grafički softver, kao što je video editor. U ovim situacijama, swap particija može pomoći da se osigura da sistem ne ostane bez memorije.

Još jedna stvar koja je bitna jeste da hiberniraju računara, do te mere da na nekim računarima nestaje (ili se ne pojavljuje) opcija stavljanja u hibernaciju ako nije ostavljena potrebna količina.

Swap particija se kreira ili mora biti kreirana tokom instalacije operativnog sistema, i obično se nalazi u zasebnoj datoteci od glavnog sistema datoteka. Swap particija također može biti datoteka na glavnom sistemu datoteka, iako se to ne preporučuje jer može usporiti sistem.

I koliko bi trebalo ostati ovoj particiji? Mislim da ako bacite to pitanje u linux bar, doći će do svađe. Čuo sam za sve, i sve drugačije. Općenito, preporučuje se da swap particija ima najmanje dvostruko veći od instalirane RAM memorije u sistemu. Na primjer, ako vaš računar ima 8 GB RAM-a, preporučuje se da imate barem 16 GB zamjenske particije.

Važno je napomenuti da iako swap particija može biti korisna u nekim situacijama, ne treba je posmatrati kao rješenje za nedostatak RAM-a. Ako naš sistem često koristi swap particiju, najbolje što možemo učiniti, ako je moguće, je povećati RAM.

Korijen: ... korijen svega

Koren je unutra gde treba da ide ceo operativni sistem. To je kao C: u Windows-u, gdje je sve instalirano, a od njega i ostalo. U root particiji (/) nalazimo najvažnije fascikle i sa kojima moramo biti oprezniji, kao što su /bin i /itd.

O veličini koju treba ostaviti, to je malo mišljenje o svakom od njih. Moje je to što nije potrebno ostavljati puno prostora, jer su programi u Linuxu, osim ako nije instalirano mnogo snap i flatpak paketa, obično mali (upotpunjeni zajedničkim ovisnostima s drugim programima). ubuntu može se savršeno instalirati u 20GB, i mogli bismo instalirati dosta programa dok našem root-u ne ponestane prostora. Jer ovdje je riječ o slučaju u kojem je folder /home odvojen, a upravo u /home će biti najveći fajlovi među kojima će biti muzike, filmova i igrica koje mogu biti u ISO formatu.

E sad, ako bi me pitali koliko da ostavim barem, rekao bih samo duplo, oko 40GB tako da više od 30 ostaje slobodno nakon instalacije.

Kako kreirati particije u Ubuntu-u

Znam da ima ljudi koji će i dalje reći da je potrebno više particija, a možda i na drugim fajl sistemima, ali Mislim da bi nam sa ovo troje bilo dobro. Ako ništa, pričajte i o tome, ako imamo prostora, ostavite particiju za podatke u obliku sigurnosne kopije, a veličina koju ćemo dati također će ovisiti o potrebama svake od njih. Naravno, moramo dobro odabrati format: EXT4 je izvorni i najčešće korišten u Linuxu, ali BTRFS je ono što će se koristiti u budućnosti i ako želimo da ga koristimo i sa Windowsom (dualboot), ono što ćemo morati učiniti je format tu particiju kao NTFS ili ExFAT.

Pošto smo sve ovo objasnili, način kreiranja particija u Ubuntu-u se mora uraditi tokom instalacije. U koraku u kojem vidimo "Više opcija" biramo to i ulazimo u neku vrstu particionog menadžera.

Ako je disk prazan, kliknemo na simbol plus u donjem lijevom kutu i kreiramo particije. Kao što je ovdje objašnjeno, trebali bismo to ostaviti ovako:

• /boot/efi: Veličina 300mb i formatiran u FAT32. Desnim klikom moramo je označiti kao particiju za pokretanje. Na tački montiranja vidjet ćemo samo /boot/efi, ili nešto slično, jer može varirati od jednog do drugog instalatera.
• / (root): veličina, ako je moguće, mora biti iznad 30 GB, što iako je istina da možda nisu potrebne, istina je i da je bolje biti siguran nego žaliti.
• /Dom: lični folder u koji ćemo ostaviti potreban prostor za spremanje svih naših dokumenata. I budite oprezni kada koristite čvrsti disk.
• /swap: područje razmjene, čime će sistem disati kada ne može da se nosi sa zadatkom koji od njega tražimo. To je također mjesto gdje će sesija privremeno biti sačuvana ako hiberniramo, pa se preporučuje da napustimo barem polovinu naše fizičke RAM memorije.

Što se tiče /home i root, oni mogu biti formatirani ili ne; Ako želimo da zadržimo prethodnu konfiguraciju, /home mora ostati neformatiran.

I ovo bi bilo sve. Ako se uradi ovako, ponovna instalacija nikada neće biti problem.