Koje particije treba Ubuntuu

Kad god se spremam napisati ovakav članak, sjetim se svojih prvih godina u Ubuntuu. Da budem potpuno iskren, u svom životu prije Linuxa, mislim da sam jednom ponovno instalirao Windows 98 i formatirao drugi XP, tako da je stvar s particioniranjem za mene bila nešto što sam trebao podijeliti, ne znam, pite i slično. Ubrzo nakon toga moj mentor za Linux rekao mi je nešto u smislu da ako želim da moji podaci budu sigurni i da ih ne izgubim nakon što učinim nešto ekstremno, vrijedi razdvojiti stvari. Znam da si mnogi od vas postavljaju pitanje koje pregrade trebate Ubuntu, ali mislim da prvo što moramo učiniti jest napraviti razliku između potrebe, zahtjeva i onoga što bi bilo preporučljivo.

Još jedna stvar koju treba imati na umu je o kojim se particijama mi kao korisnici moramo brinuti. Na primjer, ako ćemo instalirajte operativni sustav zauzimajući cijeli tvrdi disk, rekao bih da se moramo brinuti o jednom ili nijednom. Ubuntu će se pobrinuti za sve kako bi sustav mogao učitati kernel, zatim operativni sustav i na kraju korisničko sučelje. Stvar je u tome želimo li nešto drugo, bilo da se radi o različitim mogućnostima ili spoznaji što čini što. Ovdje ćemo pokušati objasniti neke stvari o pregrade Ubuntua, iako vrijedi za bilo koji operativni sustav temeljen na Linuxu općenito.

Particije potrebne za rad Ubuntua (i bilo kojeg Linuxa).

Iako ako želimo zauzeti cijeli tvrdi disk moramo smisliti samo jedan, zapravo su nam potrebna dva. jedan od njih će biti čizma, EFI, gdje će biti instalirano sve što je potrebno za pokretanje računala. Kada ga operativni sustav automatski kreira, obično ima veličinu od oko 300 MB, a njegova pozicija je prva od svih. Njegov format je obično FAT32, i morate biti vrlo oprezni kada dodirujete bilo što na ovoj particiji ili ćete tada morati doći na ovaj ili neki drugi specijalizirani blog ako želite oporaviti GRUB ili informacije na tvrdom disku.

Druga particija koju je obavezno imati je korijen (/). Ako više ne napravimo particije, sve će ići u root, kako datoteke operativnog sustava tako i konfiguracijske datoteke, među kojima će biti i one osobnih mapa svih korisnika koji su registrirani na računalu.

Ako ste sumnjali u ovo, koje su to particije potrebno da radi Ubuntu iz bilo kojeg razloga, članak više nema ništa zanimljivije za vas. U slučaju da tražimo nešto drugo, u sljedećem odjeljku objašnjavamo nešto zanimljivije, konkretno ono što mi je prva osoba koja me naučila nešto o Linuxu rekla.

root, /home i /swap

Kad su mi to objasnili, boot particija je izostavljena iz informacija, dijelom jer se sama instalira (ako je već postojala) kad izaberemo disk i ne moramo ništa raditi, ali rekli su mi za ove tri. Razlog je vrlo jednostavan, svojevrsni zavadi pa vladaj, odn podijeli i nećeš izgubiti, ili ćete izgubiti manje.

Ako netko želi napraviti distro-hopping na Linuxu, a distribucije nisu toliko različite da bi mogao biti problem zadržati neke promjene, vrijedi imati mapu /dom odvojen od ostalih. U /home će ići osobne mape svih korisnika koji su se registrirali u timu, a svaki će imati svoje dokumente i konfiguracijske datoteke. Ideja je da se te datoteke ne izgube nakon ponovne instalacije, a ako je ono što ćemo ponovno instalirati potpuno isti operativni sustav koji smo instalirali, ne formatiranjem /home particije imat ćemo gotovo sve na svom mjestu.

Kada ponovno instaliramo bez formatiranja /home particije, operativni sustav nam može prikazati neke poruke o pogrešci, primjerice kada ne može instalirati aplikacije koje smo instalirali tijekom procesa. Ali dobra stvar je što će konfiguracijske datoteke biti u mapi, tako da će prilikom instalacije programa koji smo instalirali prije ponovne instalacije konfiguracija biti onakva kakva je bila.

Na primjer, ako volite mene, da u GIMP-u ostavim lijevu ploču jedne trake i imate spremljene predloške, kada ponovo instalirate sustav i ponovno instalirate GIMP, sve će to biti na svom mjestu. Ako imamo Visual Studio Code s puno postavki ili potpuno prilagođen preglednik, sve će se vratiti kako je bilo prije nego što smo imali problem zbog kojeg smo se odlučili vratiti.

O particiji /home: nemojte je podcjenjivati

Netko bi mogao pomisliti da /home particija nije bitna za rad operativnog sustava i djelomično bi bili u pravu. Ali ja vam kažem da to samo ostavlja. Prije nekog vremena sam se osobno uvjerio: imao sam SSD disk od 128GB i hard disk od 1TB, i pomislio sam "ako su u /home samo podaci i dokumenti, onda to stavljam na hard disk". Čini se kao zaključak bez greške, ali razlika u performansama bit će primjetna, i to velika. Sve se čini sporije, a stvari se pogoršavaju ako napravimo virtualni stroj. Budući da je na tvrdom disku, teško se kreće.

Ako imamo prostora, mapa /home također mora biti na SSD-u (ako imamo). Ako se pokaže da imamo puno prostora na tvrdom disku, onda možemo ostaviti dokumente kao što su glazbu i filmovei stvorite simboličke veze na mape Glazba i Video u našoj osobnoj mapi. Budući da se moraju čitati samo dokumenti, brzina se ne smanjuje puno, govorim vam iz iskustva.

Područje /swap: malo kisika

Možda je osobni dojam, ali mislim da se s godinama sve manje govori o podjeli /zamjena. Prije mnogo godina, kada smo imali računala s 1GB RAM-a, stvari su bile drugačije, ali sada, kada svako slabo računalo već ima 4GB RAM-a, to više nije toliko potrebno. Ne toliko, ali može dobro doći.

Swap particija u Linuxu je područje tvrdog diska koje se koristi za privremeno pohraniti memoriju koja se ne koristi aktivno u RAM. Kada se RAM napuni, Linux koristi swap particiju za oslobađanje prostora u RAM-u kako bi sustav mogao nastaviti s radom. Ova particija također može biti korisna u situacijama kada se koristi velika količina memorije, kao što je pokretanje aplikacija koje zahtijevaju mnogo memorije ili kada se radi u polju znanosti o podacima. Ili nešto više na korisničkoj razini, kada povlačite grafički softver, poput video editora. U tim situacijama, swap particija može pomoći osigurati da sustav ne ostane bez memorije.

Za drugu stvar koja je bitna je prezimiti računalo, do te mjere da na nekim računalima nestane (odnosno ne pojavi se) opcija za stavljanje u hibernaciju ako nije ostavljena potrebna količina.

Swap particija se kreira ili mora biti kreirana tijekom instalacije operativnog sustava, a obično se nalazi u zasebnoj datoteci od glavnog datotečnog sustava. Swap particija također može biti datoteka na glavnom datotečnom sustavu, iako se to ne preporučuje jer može usporiti sustav.

I koliko treba ostaviti ovoj particiji? Mislim da će doći do tučnjave ako bacite to pitanje u linux bar. Svašta sam čuo, i sve drugačije. Općenito, preporuča se da swap particija ima barem dvostruko veći od instaliranog RAM-a u sustavu. Na primjer, ako vaše računalo ima 8 GB RAM-a, preporučuje se da imate barem swap particiju od 16 GB.

Važno je napomenuti da iako swap particija može biti korisna u nekim situacijama, ne treba je promatrati kao rješenje za nedostatak RAM-a. Ako naš sustav često koristi swap particiju, najbolje što možemo učiniti, ako je moguće, je povećati RAM.

Korijen: … korijen svega

Korijen je u gdje bi cijeli operativni sustav trebao ići. To je kao C: u Windowsima, gdje je sve instalirano, a iz njega ostalo. U korijenskoj particiji (/) nalazimo najvažnije mape s kojima moramo biti pažljiviji, kao što su /bin i /itd.

O veličini koju treba ostaviti, to je malo mišljenje svakoga. Moje je da nije potrebno ostaviti puno prostora, jer su programi u Linuxu, osim ako nije instalirano mnogo snap i flatpak paketa, obično mali (dopunjeni zajedničkim ovisnostima s drugim programima). ubuntu može se savršeno instalirati u 20GB, i mogli bismo instalirati poprilično programa dok našem korijenu ne bi ponestalo prostora. Jer ovdje je riječ o slučaju u kojem je mapa /home odvojena, a upravo u /home će biti najveće datoteke među kojima će biti glazba, filmovi i igre koje mogu biti u ISO formatu.

Sada, da me pitate koliko da ostavim najmanje, rekao bih samo duplo, oko 40GB tako da više od 30 ostane slobodno nakon instalacije.

Kako napraviti particije u Ubuntuu

Znam da ima ljudi koji će i dalje reći da je potrebno više particija, a možda i na drugim datotečnim sustavima, ali Mislim da bi nam s ovo troje dobro prošlo. Ako ništa, također razgovarajte o tome, ako imamo prostora, ostavite particiju za podatke u obliku sigurnosne kopije, a veličina koju ćete dati također će ovisiti o potrebama svakoga. Naravno, moramo dobro odabrati format: EXT4 je izvorni i najčešće se koristi u Linuxu, ali BTRFS je ono što će se koristiti u budućnosti i ako ga želimo koristiti i sa Windowsima (dualboot), što ćemo morati učiniti je formatirati tu particiju kao NTFS ili ExFAT.

Nakon što smo sve ovo objasnili, način stvaranja particija u Ubuntuu mora biti učinjen tijekom instalacije. U koraku gdje vidimo "More options" biramo to i ući ćemo u svojevrsni upravitelj particija.

Ako je disk prazan, kliknemo na plus lijevo dolje i napravimo particije. Kao što je ovdje objašnjeno, trebali bismo to ostaviti ovako:

• /boot/efi: Veličina 300mb i formatirana u FAT32. Desnim klikom moramo ga označiti kao boot particiju. Na točki montiranja vidjet ćemo samo /boot/efi, ili nešto slično, budući da se može razlikovati od jednog instalatera do drugog.
• / (root): veličina, ako je moguće, mora biti veća od 30 GB, iako je istina da možda nisu potrebni, također je istina da je bolje biti siguran nego žaliti.
• / Početna: osobna mapa u koju ćemo ostaviti potreban prostor za spremanje svih naših dokumenata. I budite oprezni s tvrdim diskom.
• /zamjena: područje razmjene, što će sustav koristiti za disanje kada se ne može nositi sa zadatkom koji od njega tražimo. To je također mjesto gdje će sesija biti privremeno spremljena ako smo u hibernaciji, pa se preporučuje ostaviti barem polovicu našeg fizičkog RAM-a.

Što se tiče /home i root, oni mogu biti formatirani ili ne; Ako želimo zadržati prethodnu konfiguraciju, /home mora ostati neformatiran.

I ovo bi bilo sve. Ako se napravi na ovaj način, ponovna instalacija nikada neće biti problem.